satan´s wife with dancing cats
Prijatelj
Udobno sam se smjestila u mirišljavom kožnom sjedalu, te kao napuštena od ikakvog poimanja stvarnosti, gledala kroz prozor, gledala svoj put bez cilja kako prolazi stazama crvenog mora. Sunce već sklapa vjeđe... Noć je.
U mojoj pokretnoj sobi ostalo je toliko svjetlosti tek da razaberem predmete oko sebe i petrolejku na komodici u kutu. Upalila sam ju (nakon bezbroj pokušaja jer još nikad nisam ni držala pravu petrolejku), ostavila ju na mjestu i dala se zanositi njenom toplom svjetlošću. Veni se više ništa nije vidjelo. Nikakav kondukter, niti bilo kakvo osoblje, što je inače svojstveno vlaku, nije dolazilo. Pomalo sam se počela pitati, ima li ova lokomotiva uopće svog šofera. Vladala je tišina isprekidana okretajem teških kotača i tinjanjem petrolejke, ali ti su se zvukovi savršeno uklapali u tu tišinu. Ovo je bila lokomotiva, čini mi se, koja putuje morskim prostranstvom i staje na različitim postajama gdje nemirne i izgubljene duše čekaju svoj spas.
...Vrijedi li spominjati trenutke života, kada se sve sastoji od nesvjesnog treptanja i mantranja vidim-ne vidim, jer sve je kao san; kad se probudiš, sve je odjednom drukčije.
Anđeo sna me je polako napuštao i nestajao u neznadne krajeve svemogućeg ništavila i otvorila sam oči nadajući se ugledati nekakav konačan cilj, jer, iskreno, počela me hvatati nelagodna misao da ova lokomotiva nikad neće stati. Ali ugledala sam nešto sasvim drugo. Nasuprot mene sjedila je neka ličnost mirno i nepomično licem zakrinkanim bijelom bezličnom maskom. Bio je muškarac. Zbunjenost, strah, znatiželja i uzbuđenost odjednom su zastrujali mojim žilama. Njegova prisutnost, koja je sada zajedno sa mnom ispunjavala ovaj mračni dio prostora, mi je ulijevala čudnovat osjećaj. Činilo mi se da je njegov skriven pogled bio uperen u mene, ali osim toga nije ništa ni radio. Sjedio je, kao figura, i disao mirno i duboko. Njegova postojanost mi se u tom trenutku učinila tako krhkom, da sam se bojala išta reći kao da bi ga moj glas razbio i uništio, a to nisam htjela, ne, jer promatrajući ga sve više mi je postao bliskiji. Gotovo sam imala osjećaj da ga poznajem godinama. Iz tog osjećaja rodio se nehotični smiješak. Moje lice je moglo mimikom izreći da mi je drago što je tu, ali njegova nepomična maska govorila je jezikom mrtvih. Nakon nekog trenutka okrenuo je glavu prema prozoru iako se vani ništa nije moglo vidjeti. Nisam mogla ukloniti pogled s njega. Uzdisaji i izdisaji su bili jedini u tom trenutku koji su povezivali dvije duše. Zatim se skrvčio i legao okrenušvi mi leđa. Ah, i on je bio umorni putnik kao i ja... Zanimalo me o čemu sanja, pa sam se stoga uputila u potragu za njegovim snovima i brzo zaspala.
Traumgekrönt
Das war der Tag der weißen Chrysanthemem,
Mir bangte fast vor seiner Pracht...
Und dann, dann kamst du mir die Seele nehmen
Tief in der Nacht.
Mir war so bang, und du kamst lieb und leise,
Ich hatte grad im Traum an dich gedacht.
Du kamst, und leis' wie eine Märchenweise
Erklang die Nacht.
(Reiner Maria Rilke)
Tiho, blago, u meni je odzvonila kap jutarnjeg buđenja, jednim nježnim dodirom koji umjesto glasa šapuće „hajde, ustani...“. Odazvala sam se pozivu i pošla sa svojim novim prijateljem lica zakrinkana bijelom maskom. Vodio me je za ruku iz mračnog vagona van dalekom cestom na drugu stranu horizonta.
Put u nepoznato
Er wartet auf den Mittagswind
Die Welle kommt und legt sich matt
Mit einem Facher jeden Tag
Der Alte macht das Wasser glatt
Ich werf den Stein zu meinem Spass
Das Wasser sich im Kreis bewegt
Der Alte sieht mich traurig an
Und hat es wieder glatt gefegt
Im weissen Sand der alte Mann
Zitternd sein Pfeife raucht
Nur das Wasser und ich wissen
Wozu er diesen Facher braucht
Die Ahnung schlaft wie ein Vulkan
Zogernd hab ich dann gefragt
Den Kopf geneigt es schien er schlaft
Hat er bevor er starb gesagt
Das Wasser soll dein Spiegel sein
Erst wenn es glatt ist, wirst du sehen
Wieviel Marchen dir noch bleibt
und um Erlosung wirst du flehen
Den Facher an den Leib gepresst
Im Todeskrampf erstarrt die Hand
Die Finger mussten sie ihm brechen
Der Facher bleibt zurueck im Sand
Den Alten ruf ich jeden Tag
Er mochte mich doch hier erloesen
Ich bleib zuruck im Mittagswind
Und in dem Facher kann ich lesen
Das Wasser soll...
[English translation:]
[Old Man]
He's waiting for the midday wind
And waves spread out so dull and slack
And with a hand fan every day
The old man smoothes the water back
I cast a stone in just for fun
The water rings moved on the plane
So sadly stood the old man by
And swept the water flat again
In white sand the old man sat
Trembling as he smoked his pipe
Just the water and I know that
The fan is of a special type
Awareness sleeps volcano dreams
Reluctant I asked him why
His head hung low as if he slept
And the he said before he died
The water will be your only mirror
First when it's like glass can you see
How many fairy tales you have left
For your deliverance you will plead
The fan was pressed to his breast
Just as death's grip seized up his hand
His fingers must have been so tight
The fan remained back in the sand
I call the old man every day
Should he come and deliver me
I stay here with the midday wind
And in the fan it is plain to read
The water will be your only mirror
First when it's like glass can you see
How many fairy tales you'll have left
For your deliverance you will plead
(Alter Mann / Old Man, Rammstein)
Pir svježeg povjetarca mi je udahnuo novi život. Osjećala sam tupu bol po cijelom tijelu, u glavi mi je bučno šumilo. Vjeđe su mi bile kao od željeza, jedva sam otvorila oči, a kad sam ih napokon otvorila, bilo je kao da sam ih prvi put otvorila, prvi put ugledala svjetlo nakon dugog spavanja u toploj utrobi... Bilo je to maglovito svjetlo koje je polako i bolno prodiralo u moje zjenice. Osjećala sam ogroman teret na leđima koji me je prikovao na zemlju da sam jedva disala. Zbunila sam se i shvatila da ležim na šljunčanom pijesku. Polako sam pokušala ustati, polako sam se uspravljala, polako mi je kralježnica krckala. Udahnula sam svježi zrak i pogled mi se razbistrio. Što sam vidjela pred sobom, preplašilo me je. More, nepregledno more, tamno more bez kraja i vedro nebo nad njim što su se zajedno sljubili negdje na horizontu. Okrenula sam se. Novi šok me zapljusnuo. Iza mene je bila gotovo okomita strmina poput zida od hladnog kamena. Vrh joj je bio visoko, a na njemu se nazirala trava i leptiri su gore lepršali. Tamo gore, to je livada, sjetila sam se. Sjetila sam se svega: cvijeća, Desirée, bijega...pada. Pala sam odozgora... Na trenutak sam se zapitala kako nisam mrtva, i ostala sam stajati u čudu na ovo malo pješčanog tla koje more nije progutalo, a koje je imalo prostora tek da se čovjek može ispružiti. Uhvatila me panika, osvrtala sam se oko sebe, samo more oko mene, svugdje je more, more koje je zijevalo da me proguta. Oko mene more, a iza mene strma litica uz koju bi svaki pokušaj penjanja doslovno pao u vodu. I tišina, samoća, napuštenost, bespomoćnost.... Zarobljena u vodenom kavezu iz kojeg nema izlaza, u kojem nema hrane, nema vode, samo ja i ovo malo pijeska dok mi iznad glave buja život koji ne mogu dohvatiti, mislila sam da je kraj. Neću umrijeti, ne... Skvrčila sam se na oštrom suhom pijesku i ostala dugo u tom položaju.
Vrijeme je polako puzalo pored mene, to vrijeme koje me strašilo, koje mi je prijetilo da će me ubiti glađu, žeđu ili sam bila osuđena čekati da more pobijesni i otvori svoje ogromne ralje...
Sunce je plagano i bezbrižno šetalo nebom. Ustalo je sa svog trona na zenitu i uputilo se na zapad, na počinak, svakim svojim korakom napuštajući napuštene duše da ih zagrli noć... Nebo je počelo gorjeti u plamenu, a more se zakrvavilo. Sav moj na smrt osuđen, nepregledan svijet utonuo je u crvenilo.
Još jednom sam otvorila oči, i uspravila se u sjedeći položaj. Sjedila sam tako, izbezumljena, pretučena od očaja. Pogled mi je lijeno klizio po mirnoj vodi. Još nikad nisam vidjela takvu bonacu. More je bilo savršeno ravno, poput krhkog stakla, poput zrcala u kojem se ogledavalo rumeno nebo. Bilo je presavršeno. Mislima sam plovila tim beskrajnim prostranstvom ispred sebe, a pogled mi se izgubio negdje u njegovim netaknutim daljinama. Dugo sam ostala tako sjediti. Već su se prve sjene počele ispreplitati s ružičastim nebeskim valovima...
Odjednom me iz mog transa prenuo šumeći zvuk iz daljine. Skočila sam na noge i kao luda stala osluškivati. Šum je postajao glasniji. Pogled mi je mahnito prelijetao po vodi, skakao s jednog kraja na drugi, sve dok se nije naglo zaustavio na jednoj točki. Ne sred pučine crnila se jedna točka. Šum nije prestajao, točka se sve više povećavala. Srce mi je počelo lupati. Stajala sam kao ukipljena i napeto piljila u tu točku koja se očito kreće. Uši su mi već razabirale nekakvo škripanje. Škripanje koje je postajalo sve jasnije i jasne, koje se sve dublje uvlačilo u moj sluh pa sve dok napokon nije prodrirao i u moje sjećanje i tu pobudilo uspomene. O da, to metalno škripanje mi je zvučalo poznato, i te kako poznato, ali nisam mogla vjerovati. Lik crne točke sve je više poprimalo jasniji oblik i ono se kretalo ravno prema meni i to prilično brzo. Konačno je bilo dovoljno blizu... Ostala sam zapanjena. Ravno prema meni išla je – lokomotiva! Velika crna lokomotiva koja je svojim škripanjem rasijecala valove išla je prema meni. Mislila sam da sanjam, ali ne! Prava lokomotiva kao iz 19. stoljeća. Kotači su usporavali i velika mašina zaustavila se i ispružila ravno ispred mene. Iz dimnjaka šištao je oblak pare kao iz nozdrva velike zvijeri. Vrata vagona su se otvorila. Kao polivena kantom ledenom vode, buljila sam u to čudo. Brzo mi se povratio razum, jer za promišljanje nije bilo vremena. Zbunjeno sam kročila unutra. Našla sam se u vagonu koji je imao prostora za desetak ljudi. Bio je to prostor u kojem je vladao polumrak, čiji je pod bio obložen drvom, gdje su bordo zavjese kitile čiste prozore, a kožna sjedala nudila se da sjednete. Na prvi pogled unutra nije bilo nikog osim moje preplašene pojave. Vrata iza mene su se naglo zatvorila. Dimnjak je ponovno zašištao, pogon proradio, parni kotači se pokrenuli.
Put u nepoznato je počeo.
kobna nedjelja
„Nachts, wenn das Meer mich wiegt
Und bleicher Sternenglanz
Auf seinen weiten Wellen liegt,
Dann löse ich mich ganz
Von allem Tun und aller Liebe los
Und stehe still und atme bloß
Allein, allein vom Meer gewiegt,
Das still und kalt mit tausend Lichtern liegt.
"Bist du noch mein?
Ist dir mein Leid ein Leid? Mein Tod ein Tod?
Fühlst du von meiner Liebe, in meiner Not
Nur einen Hauch, nur einen Widerhall?“
Oh, tamo,tamo u dubine želim! Idem, idem dublje tebi u zagrljaj! Mukli tutanj ispunjavao mi je uši. To je tutanj bubnja na kojem tamna bića lupaju svoj ritam, ritam smrti. Ah, još malo, dublje idem tebi! Bubnjevi su udarali sve jače i sve glasnije. Već sam ih sasvim jasno čula. I prejasno. Mislila sam da će mi se lubanja raspuknuti. Ali i dalje sam očima grabila svoj cilj – vječnu tamu u mutnom paklu. Bum, bum, bum, bum...! Još samo malo. Odjednom sam osjetila grčevit stisak na vratu. „Gotovo je!“ Pomislila sam. Napokon su me crna bića povukla sebi! „Ah, ne, što se događa, u sasvim krivu stranu me vuku, ne...!“
Još sam osjećala jak stisak muške ruke na vratu. „Koji kurac izvodiš? Jesi normalna?! Ajde, obuci se. Jesti.“ Stisak je popustio i krajičkom oka vidjela sam ljudsku neman kako je nestala iza drvenih vrata. Još sam trenutak klečala pred kadom punoj vode. Niz glavu i golo tijelo mi se cijedila voda, tako ledena voda. Činilo mi se da me hladni noževi režu.
Na granama bujne krošnje veselo su se okupili vrapci. Cvrkutali su pjesmicu o crvima. Taj mili, veseli cvrkut, obujmio je mrtve i hladne zidove kuće. Ulazio je u puste sobe koje je ispunio ukusni vonj pečenog mesa iz kuhinje. Veselo je uskakutao kroz prozor kupaonice i blago mi draškao sluh. Pomislih kako je to ljepša glazba od ikoje simfonije, opere i koncerta ovog svijeta. Oko moje umobolnice, ptičice su cvrkutale svoj ditiramb.
Gladna nisam bila, obukla se nisam. Ležala sam na krevetu. Samo tako. Koliko dugo, ne znam. Nekako sam se osjećala ispunjeno. Valjda sam zauzela najudobniji položaj na svijetu. Mogla sam cijeli dan tako ležati. Bespomično. Osjećala sam se kao akt-model,haha. Na koži sam osjetila blago milovanje topline, blago poput majčinog milovanja. Milovanje sunčevih zraka. Prišla sam prozoru i kroz rešetke dopustila sunčevim toplim rukama da me obujme svu. I slušala sam radost malih lepršavih bića među zelenim listovima. Požudno sam upijala tu blagodat u sebe. Ah, kako bi voljela biti vrapčić i svojim milim cvrkutanjem ugoditi srcima onih iza rešetaka! Kako bi voljela češljati sunčeve zlatne kose, zaplivati zelenilom lišća i trava, ploviti zrakom i nikad ne sletjeti! Danas sam bila tako slaba... Moja superiornost i moja žudnja za vlašću, utopila se u cvrkutu. Gotovo da nisam imala snage stajati. Oči su mi se zacaklile, napunile suzama... U tim suzama iza hrđavih rešetaka krio se vapaj za nečim što je zarobljeno među tamnim zidovima u čijim sam kutovima provodila dan i noć. Slane suze natapale su mi drhtuće usne. Odu radosti iz ptičjih grla kao akord pratio je jecaj iz dubina razderane duše. Simfonija je dosegla svoj vrhunac, ali uto...Krik! ptičice su nestale u tren oka. Za sobom su ostavili samo tišinu. Smrtnu tišinu. Jeziva tišina je ispunila moju sobu.
Moja slabost, moje suze, moja duša...sve, sve je završilo u trenu... Završilo u utrobi WC-školjke.
Ljudi moji, dobro je rigati...
Na hridi pred morem
A thousand kills and I' m back again
To give the earth a big chill
My many faces just a trick, a disquise
To fool you into my trap
Nowhere between
I am the devil
I will control your mind
So let's begin
You'll feel my anger
A new creation of me
An event you'll know by seals
It ain't here
I am the falling angel
You beware
And your sin grows depth with pride
Hell is here
I am the king,
I'll take ??? on your grave
I'll do whatever it takes to win
To get control of your life
I'll show you things that you would never believe
And then you will be mine
Nowhere between
I am the devil
I will control your mind
So let's begin
You'll feel my anger
A new creation of me
An event you'll know by seals
It ain't here
I am the falling angel
You beware
And their sin grows depth with time
Hell is here
I am the king,
I'll take ??? on your grave
I have created...
(„Resurrected“, Hypocrisy)
Sunce je odgrnulo zavjesu mutnih smogovskih oblaka... Nebo je kristalno jasno, toliko je plavo da, čovjek bi reko, da boli. Recimo, plavo kao pretučeno, haha. Zajebavam se. Ovo bi trebala biti jedna lijepa metafora. Inače, majstor sam u metaforama (nije da se hvalim 
).
Nebo je kristalno jasno, nježno plavo, ma to je neko blaženo biće tirkiznom svilom prekrilo ovaj svijet, prekrilo mu ružno lice...
Stojim i gledam u to nebo. Ponekad, tad mi se čini kao beskrajno more i obuzima me strašna žudnja da uskočim u to more i utopim se u njemu, ali ovaj put, ovaj put sam vidjela da to nije nikakvo more koje ima dno prekriveno truplima uginulih životinja. Ljudi moji, dok sam ga gledala, mislila sam da sam izgubljena, obuzela me takva strava, jer to je more BEZ dna. Obuzeo me takav divljački strah i samo sam htjela pobjeći, zatvoriti se u svoju sobu i ljubiti svoju klaustrofobiju. Katkad...Katkad nemam hrabrosti gledati u beskraj.
Vjetar mi je češljao kosu i šaputao mi priče izgubljenih putnika i patnika. Bože, sve što sam htjela je bilo pobjeći, nije mi bilo ni do dangubnog buljenja u nebo, ni do vjetrovih žalopojki. Ušavši u svoju vukojebinu, upustila sam se u egzotičan Istok slušajući o magičnoj oceanskoj zemlji. Baš sam se ufurala u istočnjački ritam ugrađen u suvremenu kompoziciju. Ma, šta vam pričam, hoću reći da mi je Orphaned Land popunio 30 bijednih minuta mog današnjeg postojanja. U tih 30 bijednih minuta su se izgubile godine. I to na, insektovskom krvlju uprljanom, stropu moje „pećine“. Nema što ne možete na njemu vidjeti. Pješčane dine su plesale ljubavni ples, zlatan prah je u viru poharao sve živo u tom kraju i zatrpao mnoge osušene kosti što su utonule u zlatan ocean. 7 godina... 7 godina sam danas bila u pustinji. U zatočeništvu pustinjskih pljačkaša. Zovem ih „gusarima zlatnog oceana“. I znate što je najbolje, nisu me silovali, niti sam im bila ropkinja, ne, svidjela sam im se kad su vidjeli da znam mnogo stvari kojima oni ne znaju imena. A sutra, sutra ću postati ženom njihova kralja!
Ali to je tek sutra. Još ima vremena suočiti se s neprijateljem, ovaj puta s drugim licem. Micek! Ah, ne, nije mi micek neprijatelj, došao je k meni, a uvijek kad ga vidim, sva sam ushićena. Zajedno ćemo se suočiti s neprijateljem spomenutog gore. Beskrajnost, beskonačnost, vječnost, kako želite. Ovaj puta je po njemu prosuto milijun bliještećih zvijezdi, milijun sjajnih očiju. Milijun sjajnih očiju me gleda, moja dva oka gledaju u milijun. To su milijunski parovi očiju demonâ. Demonâ koji čekaju apokalipsu, koji čekaju da siđu s nebesa i podave nas. Haha! Ja ih se ne bojim. Oni su mi prijatelji. S njima tulumarim. Zajedno s njima čekam apokalipsu. Ja ću ih voditi, ja ću biti kraljica na crnim valima, jašući ognjene konje. I sav svijet bit će moj...!
I sav svijet bit će moj...!
I sav s v i j e t će biti m-o-j.........................................................................!
Tisuće ruku pružaju mi se sa visina, zovu me,
grabe za mnom,
grabe moje krhko tijelo,
žele me podaviti u crnom moru.
Tu sam, tu sam...! Uskačem u more!
Punim kadu vrelom vodom...
*uvod*
My eyes are shut I cannot see
though clear is thy despair
I drift away - far away
from places of which you seek
Though I seek thy hell
yuo close the gate before me
Your life is right, and I'm to
follow to your paradise
I cannot fall in love
love is for them
Lusting for the sky -
Heaven
Why did I come to this world
of sorrow why is this true
Where is my dagger of sacrifice
I will open the gates to Hell one
day...
(Key To The Gate, Burzum, August, 91)
Ljudi moji, jedino što u zadnje vrijeme viđam su muhe prevrnute na leđa. Čitav pod je prekriven lešinama muha... Otvorim prozor, sjednem, raskomotim se i ni pet ni šest, eto ti cijelo jato muha! I čim dođu, za pet minuta, jedna po jedna, izgubi svijest i predaje se sili teži. I svakim danom ih je sve više... Pokrenut ću rat protiv muha! Waaaaaaaaaaaaaaar!
Ha ha.
U zlatnilu vedrog dana duh nereda u zamračenoj i zatrpanoj sobici ispunjava predenje mačka koji mi grije krilo. Bio je vani i vjerojatno pojebao koji zgodnu micu, a sada se meni muva po krilu. Zapovijedio mi je da ga mazim. Micek moj, dovijeka sam ti sluškinja...! I dok on uživa u svojim mačjim snovima, ja masturbiram mislima. Jedan orgazam za drugim... Kad čuli za emotivni orgazam?! (haha) Kad doživjeli erupciju mišljenja, maštanja, sanjanja...? Toga mi je puna glava. Da, da. To vam je ono kad vas nešto steže u grlu, kad želite vrisnuti, kad ste prokleto raspoloženi, zaneseni, kad vas tjera nagon. Divljački nagon.
Draga djeco! Budite pozorni. Ja sam glas iz vašeg jastuka koji u tamnim usamljenim noćnim satima upija vaše suze (sline i ostale tekućine, haha)! Donijela sam vam nešto, što sam ispila iz svog vulkana uma koji danonoćno eksplodira hrpom lijepih i ružnih stvarčica, i nešto što sam istrgla iz prsa. Time davim vaše vjeđe, time vam pjevam dok se sunce ne probudi, a onda mi srce gori, a onda magma ključa. U noći češljam sijede kose mjesečine, gledam plešuće mačke koje na uzici vode demone, čudovišta i crne vile što se skrivaju u vašem ormaru, i ispod kreveta i miluju vam kose. Ja sam glas iz vašeg jastuka koji vam šapuće snove, koji upija vaše vruće suze i pušta ih u valove moje krvi! Ali sva čarolija je gotova kad sunce zijevne, jao, njegove zrake prže mi srce! A želite li me spasiti, plešite u noći sa mnom i s mojim micama...!
Lijepa dobrodošlica svima...
Come with me
to sleep int the fridge.
Let´s swim in snow and
fuck behind the tree!
come and fight with the dragon,
I´ll be the princess
without underwear...
Budite mi prijatelji...
